Počeci vodoopskrbe kninskog područja sežu još od davne 1887 g. kada je položen prvi željeznički gravitacijski vodovod iz „Crnog vrela“ na koti 234.81 m.n.v. Imao je dužinu 4.150 m', a cijevi su bile od lijevanog željeza Ø 80. Snabdijevao je željezničku stanicu, a grad je imao pravo koristiti 300 m³ vode dnevno iz tog vodovoda preko vlastite opskrbne mreže dužine 1.100 m'. U godini 1905. željeznička je uprava zamijenila glavnu vodovodnu cijev novom lijevano željeznom Ø 125, kapaciteta 4,5 lit/sek, a 1926. godine ugradila je i drugu vodovodnu cijev lijevano željeznu Ø 200 kapaciteta 7,8 lit/sek. Cijev Ø 125 ustupljena je 1938. godine Općini na korištenje. Rekonstrukcija gradskog vodovoda izvršena je 1934. godine. Izgrađena je crpna stanica kod željezničke stanice i rezervoar od 200 m³ ispod tvrđave (sa kotom dna 280) za opskrbu viših dijelova grada, dok se niska zona snabdijevala direktnim priključkom na gravitacijski vod. Gradska je mreža proširena i dopunjena.
Komunalno poduzeće Knin osnovano je još davne 1955.godine pod nazivom Komunalna radna organizacija “Komunalac”, kao organizacija od posebnog društvenog interesa. Od svog osnutka do danas Društvo je prošlo kroz razne statusne promjene, te je mijenjalo organizacijske oblike u skadu s postojećim propisima. Od 31.05.2000.g. Društvo posluje pod sadašnjim imenom, kada je u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima (NN 111/93) i Zakonom o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95, 70/97 i 128/99) promjenjen oblik organiziranja kod “Komunalnog poduzeća” s.p.o. Knin u društvo s ograničenom ogovornošću Komunalno poduzeće d.o.o. Knin.
Kako je izdašnost „Crnog vrela“ u sušnom periodu oko 4,7 lit/sek, što je postalo premalo za nove potrebe, to se 1952. godine pristupilo izgradnji novog vodovoda sa izvora „Pećina“ u dolini Butižnice, 5 km uzvodno od grada, na lokaciji današnjeg crpilišta „Šimića vrela“. Minimum izdašnosti izvora „Pećina“ bila je oko 70 lit/sek, a čitavog izvorišta preko 300 lit/sek. Vodovod je trebao osigurati maksimalnu dnevnu potrošnju od 13 lit/sek. za tadašnjih 3.400 stanovnika grada i okolnih sela te vojsku.
Novi je vodovod dovršen i pušten u pogon 15. 06. 1954. godine.
Izvedeni su sljedeći radovi:
zahvat vode pomoću sabirne galerije, iz koje se odvaja odvodna cijev do crpnog bunara kod crpne stanice, crpna stanica na koti 240.10 sa centrifugalnom pumpom kapaciteta 20 lit/sek sa elektromotorom i rezervnim motorom na naftni pogon, trafostanica u crpnoj stanici i elektro vod iz obližnje HE „Golubić“ na Butižnici, tlačni vod do rezervoara u Ćaćićima Ø 200 dužine 1.400 m' od lijevanog željeza i azbesta, rezervoar u Ćaćićima sadržaja 300 m³ sa kotom dna 310 m.n.v. i maksimalnim vodostajem 314 m, gravitacijski vod do gradskog rezervoara Ø 175 dužine 5.074 m od azbestnog cementa i lijevane željezne cijevi do rezervoara pod tvrđavom od 200 m³ na koti 284 m.n.v.
Proširenje i izmjena opskrbne mreže lijevano željeznim i azbestno cementnim cijevima u dužini od 4.005 m. Okolna sela od vrela do grada Milanovići i Marići snabdjevena su posebnim ograncima dužine 602 m. Prvi gradski vodovod iz „Crnog vrela“ ostao je kao rezervni, a kasnije je zbog podizanja objekata na njegovoj trasi djelomično zatvaran, a preostali služi kao opskrbni vod okolnih sela vodom iz novog izvorišta. Naknadno 1963. godine postavljen je paralelni dovod od „Šimića vrela“ tj. zahvaća se voda iz jezerca (iz kojeg izvire potočić) nedaleko starog zahvata (koji je već u lošem stanju) i vodi u sabirni bazen (vodom Ø 500) stare crpne stanice u koju je dodan crpni agregat. Ukupno instalirani kapacitet iznosio je 120 lit/sek.
Izgrađen je i prvi 1.000 m³ rezervoar od predviđenih 2.000 m³ s preljevom na koti 26963 m za opskrbu niske zone (kota 220 do 240 m nadmorske visine). Voda dotiče u rezervoar novim azbestno cementnim vodom Ø 300 dužine 5.270 m.
Gornja zona od kote 240 do 270 opskrbljuje se i dalje iz rezervoara Ćaćići i starog rezervoara pod tvrđavom.